Tako nekako sjajne,tamne,tako nekako daleke,a opet tu,i opet tu u spoju sa mojim,pogledom izrecene,nemustim jezikom kazane,u daljini , vjecitoj daljini,u vjetru,u tragu zvijezda...
A sjecam se,tvog uzavrelog pogleda pomucenim ljubavlju,ili to nije bila ljubav,mozda samo strast,koja se brzo zaboravlja,ili mozda samo opomena,ili sudbina u odsjaju tvog oka i zenice u stapanju moje zelje...i da bas -progone me tvoje oci-u osami mojoj u nekom svijetu u kojem ne zelim biti...i da, tako dugo,da progonis me svuda,tvoje oci-mi govore...tvoje oci mi ukazuju put,svijetle tvoje misli kroz njih,i kazu mi-zaboravi me-
Da zaboravicu te,ali tvoje oci me progone...