Veceras tuzno zvuce rijeci koje mi je rekla,tuzno mi izgleda sve,sve oko mene tuzno ,jesen je,umire priroda,al ne mora i jedan covjek...
Da, rekla mi je da joj predstoji borba,ali kako i koliko dugo,i da li ce to biti kraj...Ljuta sam,bijesna,zasto mora biti tako,placem i bojim se da je moje suze ne povrijede,da joj ne otezaju ono sto joj predstoji,ta teska borba sa jos tezom bolescu...
E moja drugarice,e moj podsjetnice na nase djetinjstvo,nase drugarstvo,studije,nase zajednicke nestasluke,nase uspjehe,nase tajne,
nase tragove utisnute u dubokom snijegu,smijehu prvim laticama,bezbriznom pjevanju ptica,suncanom ljetu,vjetru koji nas je nosio daleko..,sustanju lisca,zutog,kako je uvijek rekla-jesen-carobno zlatna i ujedno sjetna...
Pisem joj,a ona ne zna da joj pisem,pisem joj moleci se da ozdravi i da joj opet kazem-i nije jesen tako tuzna-

NJOJ-MOJOJ NAJBOLJOJ PRIJATELJICI