Evo opet pisem misleci da papir moze sve podnijeti,samo sa razlikom sto ce ovo drugi citati,tek nije tajna...
Setajuci po osvijetljenim ulicama,carobnim lampionima,zvjezdama,koji krase taj dozivljaj,gazeci snijeg koji prsti pod mojim nogama,tihom arijom pahulja,koje se lelujavo spustaju i cuvaju tajnu,svojim prekrivacem stite nesto,skrivajuci,u nekom hladnom smrznutom lavirintu sa beskrajem kristalnih odsjaja u carobnosti svoje bjeline i cistote...
I moja dusa nekako topla,a opet hladna,nekako tajnovita u tom svijetu tisine,bas zatrpana mislima i tajnama,sjecanjima i uspomenama,utkana tu i neizreciva...
I bas, zaista,ta tajna kao da mi grije srce,zacaurena negdje u meni,pokrivena tom cistotom duse i lijepih emocija,ne zeleci nikada progledati i otkriti tamnu stranu zivota,jer kao tajna ostace vjecna...