Tako je on….jedan slucajni prolaznik dozivljavao nju…kao .bodljikavu,crnu,usamljenu ruzu ostavljenu u tamnom kutku zapustenoga vrta …ali ipak ju je zamijetio iako je nju okruzivalo trnje sa svih strana,a njega mamilo mnostvo lijepih,svijetlih, mirisnih ruza. koje su ga privlacile svojim divnim cvjetovima i svjezim izgledom…spustale su svoje grane i ovijale se oko njega kad god bi im poklonio pogled….cvale su u njegovoj blizini…to usamljenu trnovitu ruzu nije smetalo jer je bila svjesna prolaznosti njihove ljepote,znala je da ce cim nestane sunca i spusti se tamna noc slucajni prolaznik krenuti dalje…u druge vrtove u potrazi za drugim ljepsim i mirisnijim ruzama...kakva je i ona nekada bila dok je nisu presadili u taj tamni dio vrta da bi se sebicno divili njenoj ljepoti…kako su godine prolazile njene su latice postajale sve tamnije, a bodlje sve ostrije..ako bi joj se tko i pokusao pribliziti ona bi ga povrijedila jer se na taj nacin branila da joj ne polome i to malo grana sto joj je bilo ostalo,nije to radila namjerno…nego zbog straha da je ne povrede pa tako se postavila i prema njemu trazila je razlog iz kojeg se on toliko trudi oko nje ali ga nije nalazila, nije joj bilo jasno zasto jednostavno ne odustan i krene u susret mirisnim tek procvalim ruzama?.Godine provedene u tamnom djelu vrta okruzena gustim trnjem su je natjerale da se bori za malo sunceve svjetlosti ponekad bi posustala, mislila da treba odustati od te borbe,da se treba pokloniti ljepoti cvjetova madih ruza ali sa novim jutrom kad bi se on pojavio u vrtu ona bi zivnula i nastavljala dalje svoju borbu iako se u njoj skupilo bezbroj pitanja bez odgovora ,svidio joj se taj osjecaj da se ne preda….bila joj je dovoljna misao da je on tu i da ce mozda da zaluta ponovo u taj zapusteni dio gdje je ona bila usamljena, a drustvo joj je pravilo gusto trnje koje je sprecavalo da do nje dopru zrake sunca…. bila je drugacija….pomalo divlja,crna,a ipak mirisna i privlacna…voljela je da mu prkosi…kad bi uspio
da joj se priblizi kroz gusto trnovito grmlje i pruzi svoje njezne prste da dodirne njene tamne latice ona bi ga ubola…nije to cinila da mu nanese bol jer kad je njega boljelo bol je osjetila i ona,cinila je to iz straha da ce da je povredi da joj pokida tamne pupove i da ih zgazi kao uveli list…voljela ga je vise od bilo kojeg drugog prolaznika on je bio njena svijetlost u toj tami..bio je toga svjestan…cesto bi je naveo na pomisao da je odustao od nje i da vise nece doci…..njeni bi pupovi tad bi postajali tamniji a latice pocele da venu no usprkos tome i dalje bi prkosila svima svojom ljepotom .. dani su prolazili jedan za drugim nestalo je sunca,snijeg je prekrio zapusteni vrt,a on je dolazio sve rijeđe jer su one mirisne,svjetle ruze bez pupova izgubile svoju draz i nisu mu vise bile zanimljive,ogovarale su divlju ruzu jer su vidjele da je njegov pogled cesto lutao zapustenim djelom vrta…jadale su se jedna drugoj jer im je nedostajao njegov dodir ,da li je moguce da je pronasao drugi vrt sa ljepsim ruzama…ljutile se na njega zbog toga ali to njega nije smetalo…,uzdizale su svoje grane visoko po zidu oko napustenog vrta nebi li ga vidjele…nisu vise bile zlobne nego jadne…promatrale su divlju ruzu koja je i dalje prkosno stajala obrasla bodljikavim trnjem,samo je ona znala da ce se on ponovo vratiti ne zbog divnih pupoljaka mirisnih ruza nego zbog njenih ostrih trnova kojima ga je bola i bila je u pravu….kad bi ga stisle brige i problemi kad bi osjetio usamljenost dolazio je u tamni dio vrta da bi prstima njezno dodirivao latice crne ruze…ona je bila sretna i sa svakim njegovim dolaskom bi joj pupoljci postajali sve svjetliji i njeznije…zavoljela je tog slucajnog prolaznika koji je svojom upornoscu uspjeo da raskrci trnje oko nje…i sad ga po nekad ubode ali njezno da ga podsjeti da je tu kraj njega …da joj je potreban kao svjetlo u tami…i danas postoji isti taj vrt u kom je cesti gost slucajni prolaznik….sve je isto kao na pocetku ove price samo je ruza drugacija…crne uvele cvjetove su zamjenili prekrasni mirisni pupovi koji se otvaraju svaki put kad ih on njezno dotakne… u tamni dio vrta je usla svjetlost i vedrina i tako ce biti sve dok je on u njemu…trnovit je put ka sreci i samo najuporniji na tom putu opstanu…

Zaista prekrasno,moze biti bajka al i istina...
SVE STO JE BILO-BOLJELO
NE MOZE SE ZABORAVITI,
I DRVO TE JE VOLJELO,
STA CE SJUTRA SA NAMA BITI.

KADA SE VJETAR JAVI,DOK NAD OVIM SLOVIMA BDIS,
DALEKA MOJA LJUBAVI,
MISLIM DA TI DOLAZIS.