Pablo Neruda

Ove noći

Ove noći mogu napisati
najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere
modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove
noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I
ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio
sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad
sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove
noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj
da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos
beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije
vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona
nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami,
oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali
koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome.
Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno
sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a
mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer
sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa
nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi
ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

PROĆI ĆE JEDNOM OVI DANI

Proći će jednom ovi dani, mirna će
pasti noć
mi ćemo opet biti sami, nitko nam neće doć.
Proći će
jednom ova ljeta, sakrit nas hladan dan,
otići s tobom na kraj
svijeta jedini moj je san.

Tko će mi tamo ruku dati
da li to
itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći
će jednom ove tuge zauvijek pokraj nas,
večeri naše bit će duge,
čudan me zove glas.
Proći će jednom ove boli, nestati njihov trag,
ali
u srcu koje voli ostaje spomen drag.

Tko će mi tamo ruku dati
da
li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći
će jednom ovi sati, k'o iznad krova dim,
hoće li ljubav da se vrati
s tobom il' možda s njim?
Proći će jednom ove kiše, krenuti kasni
vlak,
slomljena grana što se njiše zadnji je pozdrav i znak.

Tko
će mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će
sjati
tražimo ti i ja.

Proći će jednom ove zime, umorna bit
ću tad,
nitko mi neće znati ime, zavičaj niti grad.
Proći će
jednom ova jata, preletjet more i svod,
taj što se topi slamku
hvata, a druge odnosi brod.

Tko će mi tamo ruku dati
da li
to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo ti i ja.

Proći
će jednom ovi dani, mirna će pasti noć,
mi ćemo opet biti sami,
nitko nam neće doć.
Proći će jednom ova ljeta, sakrit nas hladan
dan,
otići s tobom na kraj svijeta jedini moj je san.

Tko će
mi tamo ruku dati
da li to itko zna
veliko sunce što će sjati
tražimo
ti i ja.

Željko Sabol

Zbog tebe, u rascvjetanim vrtovima čeznem za mirisima proljeća.
Zaboravio
sam tvoje lice, ne sjećam se vise tvojih ruku;
kako su se tvoje
usne našle na mojima?
Zbog tebe, volim bijele uspavane kipove po
parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam
tvoj glas, tvoj sretan smijeh;
zaboravio sam
tvoje oči.

Poput
cvijeta sa svojim mirisom,
ja u sebi nosim maglovito sjećanje na
tebe.
Živim sa boli poput rane;
dotakneš li me samo, smrtno ćeš
me povrijediti.

Tvoja milovanja me obavijaju,
poput bršljana
na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav,
još uvijek
išćem odraz tvog lika u svakom oknu.

Zbog tebe, teški mirisi
ljeta nanose mi bol;
zbog tebe, opet tražim oko sebe proročanske
znakove nenadanih želja:
padajuće zvijezde, komete.


PNeruda

Slika ljubavi

Pronađi Život u meni,
Pronađi iskru srca
mog,
I zapali vatru što ugasila se,
Pred milion godina...

I
putujmo do viječnosti!

Život moj, sada viječnosti pripada!

Čuvaj
me,
Nedaj me,
Pazi me,
I opet, nedaj me!
I sakrij me,
od stvarnosti,
Koja razbija na komade,
Sitne komade,
Dušu...

Kao mozaik izmješanih snova,
Maštanja,
Nadanja,
Ljubavi,

Sliku ljubavi....čuvaj je...

Čuvaj je!

M.Vitas