Cesto se i sama pitam da li sam uvijek realna ili prevagne vec neka moja licna orjentacija prema nekim osobama...Ponekad se nadjem u moru pitanja,pokusavajuci biti indiferentna prema licnim stavovima,ali bas i ne uspijevam iako se trudim biti objektivna...Koliko zaista mozemo biti realni bez uticaja nekih svojih vec izgradjenih misljenja,utkanih negdje u nasu dusu,a opet biti krajnje izopsteni iz samih njih,i izreci cinjenice kao istinu,a ne povrijediti sebe i vec druge oko sebe...Ja uvijek povezujem realnost kao istinom prema sebi,ali da li smo mi to uvijek u stanju...
Mislim da covjek, kao sam ,ne moze biti krajnje realan,zato su nam potrebne tudje oci i misljenja,kao podsticaj nase svijesti na razmisljanje...
Da li ste i koliko realni,da li smatrate da ste krajnje objektivni,koliko vam drugi mogu pomoci,ili vec ne,u sagledavanju cinjenica i u formiranju vaseg misljenja..?